Perfekcionizam se ne doživljava uvijek na isti način. Za nekoga je izvor pritiska, za nekoga način da zadrži kontrolu, a nekome daje potvrdu vlastite vrijednosti.
Ponekad ga klijent s kojim radim opisuje gotovo s ponosom: “Kod mene sve mora biti tip-top.” “Ne mogu ja nešto napraviti polovično.”
I često u tome zaista ima nečega vrijednog. Lijepo je kada nam je stalo i kada želimo biti pažljivi prema onome što radimo.
U geštalt terapiji ne bismo se zaustavili samo na pitanju je li perfekcionizam dobar ili loš. Više bi nas zanimalo kako se on pojavljuje baš kod te osobe. U kojim situacijama se pojačava? Što osoba tada osjeća? Čega se boji ako popusti? Što pokušava zadržati, izbjeći ili zaštititi?
Problem obično ne nastaje zato što imamo visoke standarde. Problem nastaje onda kada ti standardi postanu toliko kruti da više ne ostavljaju prostor za ljudskost, pogrešku, umor, okolnosti ili jednostavno — dovoljno dobro. Tada dobro više nije dovoljno. Mora biti savršeno.
Kada trud postane pritisak
Važno je razlikovati zdravu težnju prema kvaliteti od perfekcionizma koji nas iscrpljuje. Kada se trudimo na zdrav način, možemo reći: “Važno mi je. Potrudit ću se. Želim napraviti najbolje što mogu u ovom trenutku.”
U toj rečenici ima odgovornosti, ali ima i realnosti: postoji svijest o trenutku, okolnostima, vlastitom kapacitetu i granicama.
Kod perfekcionizma se često dogodi nešto drugo. U pozadini više nije samo želja da nešto bude dobro, nego unutarnji pritisak da ne smijemo pogriješiti. Kao da rezultat ne govori samo o onome što smo napravili, nego o nama kao osobi.
Ako je dobro, možda na kratko možemo osjetiti olakšanje. Ako nije dovoljno dobro, javlja se osjećaj neuspjeha, srama ili unutarnje kritike. Nešto što je trebalo biti zadatak postaje mjera naše vrijednosti.
Crno-bijelo razmišljanje perfekcionizma
U svijetu perfekcionizma dojam je da nema nijansi – nešto je ili savršeno ili ne valja. Ili sam uspjela ili sam podbacila. Ili imam kontrolu ili će se sve raspasti. Između tih krajnosti nema puno prostora.
A život se, naravno, ne događa tako. Većina stvari koje radimo nastaje u okolnostima koje nisu idealne. Nemamo uvijek jednako energije, vremena, podrške, jasnoće ili mira. Ponekad učimo putem. Ponekad nam treba nekoliko pokušaja. Ponekad tek kada nešto napravimo, vidimo što bismo idući put drugačije.
Perfekcionizam teško podnosi taj proces. Osoba bi najradije “preskočila” pokušaj, učenje i nesavršen početak. I zato često vodi u odgađanje. Ne zato što osoba nije sposobna ili joj nije stalo, nego upravo zato što joj je jako stalo.
Možemo se uvjeriti kako se na ovaj način želimo zaštiti od pogreške. U stvarnosti nas ovakav način zapravo može udaljiti od iskustva, stvaranja, odnosa i života. Udalji nas od mogućnosti da nešto bude nesavršeno, a ipak dovoljno dobro.
Unutarnji kritičar i stara pravila
Perfekcionizam često ima vrlo glasan unutarnji glas. To je onaj glas koji govori da smo mogli bolje, da nije dovoljno, da još nije spremno ili da ćemo ispasti nesposobni. Ponekad zvuči kao savjest ili odgovornost. Ali kada ga pažljivije poslušamo, često u njemu možemo prepoznati tragove starih pravila.
Neka od tih pravila dolaze iz obitelji, škole, radnog okruženja ili kulture u kojoj su postignuće, kontrola i stalna učinkovitost visoko vrednovani. S vremenom ih možemo toliko usvojiti da više i ne primjećujemo da nisu nužno naša.
Moram biti jaka. Ne smijem pogriješiti.
Vrijedim samo ako sam korisna. Odmor se mora zaslužiti.
Ako nije savršeno, bolje da ni ne radim.
Ne smijem razočarati druge.
U geštaltu često istražujemo upravo takva unutarnja pravila. Ne odbacujemo ih nužno kao “kriva ili loša”, nego da bismo ih, možda po prvi put, stvarno čuli i provjerili.
Jesu li moja? Jesu li još uvijek istinita? Služe li mi danas? Ili ih samo ponavljam jer sam ih nekada davno naučila?
Neka od tih pravila možda su nam nekada zaista pomogla. Možda su nam pomogla da uspijemo, dobijemo priznanje, izbjegnemo kritiku ili se osjećamo sigurnije.
Ali ono što nam je nekada pomagalo, danas nas može sprječavati da živimo slobodno I autentično.
Perfekcionizam tada više nije izbor. Postaje stara mapa po kojoj nastavljamo hodati, iako možda više ne vodi tamo gdje želimo ići.
Što perfekcionizam radi tijelu i odnosima
Perfekcionizam se ne događa samo u glavi. On se vrlo često osjeća i u tijelu: kao napetost u ramenima, stisnut želudac, plitko disanje, nemir, nesanica ili umor koji ne dolazi samo od količine posla, nego od stalne unutarnje kontrole.
Možda izvana još uvijek funkcioniramo, radimo, stižemo i držimo stvari pod kontrolom. Ali iznutra postoji osjećaj da se ne smijemo zaustaviti.
Jer ako stanemo, možda ćemo osjetiti koliko smo umorni. Ako pogriješimo, možda će netko vidjeti upravo ono čega se najviše bojimo: da nismo dovoljno dobri.
Ponekad ne samo da od sebe tražimo previše, već s vremenom počnemo puno očekivati i od drugih.
Teško nam je pustiti.
Teško nam je gledati kako netko nešto radi drugačije, sporije, opuštenije ili manje precizno.
Teško nam je prihvatiti tuđe “dovoljno dobro” ako ga sebi ne dopuštamo.
Nekada zato postanemo kontrolirajući, iako nam to nije svjesna namjera. Ili imamo tendenciju preuzimati na sebe poslove drugih pa se onda osjećamo iscrpljeno i usamljeno.
Ako stalno moramo biti oni koji mogu i drže sve pod kontrolom, teško je pokazati da nam je teško.
Što je s druge strane perfekcionizma?
Važno mi je naglasiti da s druge strane perfekcionizma ne stoji nužno nemar, površnost ili odustajanje od kvalitete. U radu s klijentima koji su skloni perfekcionizmu postoji upravo ovakav strah. Često mi izgleda kao da će, ako malo popuste, odmah otići u drugu krajnost i postati neodgovorni, nezainteresirani ili površni.
I kao da postoje samo dvije mogućnosti: savršeno ili nikako.
Ali između te dvije krajnosti postoji puno prostora.
S druge strane perfekcionizma može biti odgovornost bez stalnog kažnjavanja sebe, kvaliteta bez iscrpljivanja, trud bez unutarnjeg pritiska koji nikada ne prestaje, pogreška koja ne znači raspad i odmor koji nije nagrada za savršeno odrađen dan, nego stvarna ljudska potreba.
Možda se taj prostor zove dovoljno dobro. Ne mislim na “dovoljno dobro” kao izgovor da nam nije stalo. Mislim na dovoljno dobro kao priznanje stvarnosti: dovoljno dobro za ovu fazu, za ovaj trenutak i za kapacitet koji danas imam.
Dovoljno dobro da mogu nastaviti živjeti, a ne samo popravljati, kontrolirati i dokazivati.
Izlazak iz perfekcionizma zato najčešće ne počinje time da si naredimo da se opustimo. Češće počinje time da se zapitamo čemu nam je perfekcionizam služio, od čega nas je štitio, što smo pokušavali zaslužiti i što bi se dogodilo kada bismo bili samo ljudi, a ne netko tko stalno mora biti besprijekoran.
Pitanja za zastati
Ako se prepoznajete u ovoj temi, možda možete zastati uz nekoliko pitanja:
- U kojim situacijama najviše osjećam da moram biti savršena/savršen?
- Što će se dogoditi ako pogriješim?
- Čiji glas čujem kada sebi kažem: “Nije dovoljno dobro”?
- Mogu li razlikovati visoki standard od unutarnjeg pritiska?
- Gdje u tijelu osjećam perfekcionizam?
- Što bi za mene značilo “dovoljno dobro”?
- Što bih rekla prijateljici ili prijatelju da se prema sebi odnosi ovako kako se ja odnosim prema sebi?
Ne moramo odmah imati odgovore. Ponekad je već dovoljno primijetiti koliko smo strogi prema sebi.
Terapija kao mjesto za popuštanje pritiska
Perfekcionizam se rijetko razriješi jednom odlukom. Češće ga počinjemo razumijevati polako: kroz situacije u kojima se javlja, kroz tijelo, odnose, unutarnji dijalog i trenutke u kojima osjetimo da više ne želimo živjeti pod stalnim pritiskom.
Terapija može biti mjesto na kojem taj pritisak počnemo istraživati bez dodatne osude. Ne tako da sebi kažemo: “Ne smijem više biti perfekcionist.” Nego nježnije: “Vidim da se opet trudim biti savršena. Pitam se čega se sada bojim.”
U tom pitanju već ima više kontakta. A tamo gdje ima više kontakta, često se polako pojavljuje i više izbora.
Možda ne moramo odustati od visokih standarda. Možda za početak možemo odustati od ideje da zbog njih moramo stalno biti protiv sebe. Cilj je moći raditi, voljeti, stvarati, pokušati, pogriješiti i nastaviti — a pritom ostati na svojoj strani.
Ako vam ovakve teme imaju smisla i voljeli biste ih povremeno nastaviti istraživati sa mnom, možete se prijaviti na moj newsletter. Pišem o odnosima, granicama, životnim promjenama i drugim temama koje se pojavljuju i u terapijskom prostoru – bez brzih recepata i gotovih odgovora.
