U svom radu često sjedim s ljudima koji su izgubili nešto što se ne može vratiti. Osobu. Odnos. Osjećaj sigurnosti. Ili dio sebe kakvog su poznavali. I vrlo često, u nekom trenutku susreta, pojavi se isto pitanje: “I što dalje?”
Možda ste i vi negdje usput naučili kako je biti tužan odraz slabosti. Kako je bolje ne pokazati ju pred drugima, zadržati za sebe. Osobno vjerujem da je tuga prirodan odgovor na gubitak nečega što nam je bilo važno. I zato nije nešto što treba popraviti ili ukloniti, nego nešto što traži prostor i da bude doživljena.
Možda se i vi ponekad pitate je li ono što osjećate u redu, zašto se tuga vraća u valovima ili hoće li ikada postati lakše. U ovom tekstu pokušat ću vam približiti što se događa kada tugujemo, kako tijelo sudjeluje u tom procesu i na koji način si možemo biti podrška – ne savršeno, nego stvarno.
Što je tuga i zašto je važna?
Tuga je prirodna emocija koja se pojavi kada izgubimo nešto što nam je bilo važno. Ona najviše govori o tome koliko nam je to značilo I često nam je jako teško uopće zamisliti kako nastaviti dalje bez toga. Taj osjećaj zna biti toliko intenzivan da ponekad kažemo: “Samo želim da ovo prestane.” I to je razumljivo i vrlo prirodno.
Tuga može biti teška, iscrpljujuća, ponekad i zastrašujuća. No s vremenom se često pokaže da problem nije u tome što osjećamo tugu, nego u tome što za nju nemamo prostor. Kada emocije nemaju gdje biti, ne nestaju – samo se povuku. I onda se vraćaju kroz tijelo, kroz umor, kroz nemir ili kroz osjećaj udaljenosti od sebe.
Tuga nas usporava i vraća u kontakt s onim što jest. I koliko god bilo bolno, upravo kroz taj proces polako učimo kako taj gubitak nositi u svom životu.
Što sve može biti gubitak?
Kada govorimo o žalovanju, najčešće pomislimo na smrt bliske osobe. I to jest jedan od najtežih oblika gubitka. No, u stvarnosti, tugujemo mnogo češće nego što mislimo – samo to ne nazivamo uvijek tim imenom.
Tugujemo kada završi odnos, kada izgubimo posao ili osjećaj sigurnosti, kada se naše tijelo promijeni zbog bolesti ili godina, kada djeca odrastu i odu, kada shvatimo da život nije ispao onako kako smo zamišljali.
Ponekad tugujemo i za sobom – za dijelom sebe koji smo nekada bili.
U svojoj praksi često susrećem ljude koji kažu: “Nemam pravo biti tužan/na, nije se dogodilo ništa strašno.” A zapravo, u njima postoji vrlo stvaran osjećaj gubitka koji nije imao priliku biti priznat. Svaki gubitak koji je za vas stvaran zaslužuje prostor.
Kako izgleda proces žalovanja?
Često se govori o fazama žalovanja, ali u stvarnosti proces rijetko ide tako uredno i predvidljivo. Više nalikuje kretanju u valovima nego linearnom putu.
Možda ćete jedan dan osjetiti mir, pa čak i trenutke lakoće. A već sljedeći dan može se vratiti težina, suze ili osjećaj praznine. To ne znači da ste se vratili unatrag. To znači da se proces odvija.
Tuga dolazi i odlazi jer se u nama nešto pokušava dovršiti. Svaki put kada si dopustimo osjetiti, napravimo mali korak u tom procesu.
Ne postoji ispravan način tugovanja niti koliko traje. Postoji samo vaš način – i kao takav je u redu, kakav god bio i koliko god dugo ili kratko trajao.
Kako tijelo govori kada tugujemo?
Tuga nije samo emocija koju imamo “u mislima”. Ona živi u tijelu.
Često klijenti u terapijskom procesu donose rečenicu: “Ne znam što mi je, ali osjećam da nešto nije u redu.” A kada zastanemo i obratimo pažnju, tijelo već dugo pokušava nešto reći.
Jedna klijentica mi je rekla: “Kao da mi netko sjedi na prsima.” I dok smo ostale s tim osjećajem, postalo je jasno da to nije samo napetost, nego tuga koja nije imala gdje otići.
Netko drugi će reći da ne osjeća gotovo ništa, ali da je stalno umoran. Kao da tijelo nosi teret koji nema riječi.
Važno je naglasiti: vaše tijelo ne laže. Ono pamti, reagira i govori – često i prije nego što razumijemo i kažemo što osjećamo.
Možda primjećujete težinu u prsima, knedlu u grlu, napetost u tijelu, promjene u snu ili apetitu, osjećaj praznine ili odsutnosti.
Ponekad nije pitanje “što mi je?”, nego “jesam li zastala i osluhnula što se događa u meni?”
Kontakt s tijelom može početi vrlo jednostavno – kroz disanje, kroz kratko zaustavljanje, kroz pitanje što vam sada treba.
Što sve dolazi uz tugu?
Tuga rijetko dolazi sama. Uz nju se često pojavljuju i druge emocije – ljutnja, krivnja, zbunjenost, pa čak i olakšanje.
Ljutnja se može pojaviti kao pitanje zašto se to dogodilo. Krivnja često dolazi u obliku misli da smo mogli drugačije, bolje ili pametnije. Ponekad ljude zbuni kada osjete i olakšanje, primjerice nakon dugotrajne bolesti bliske osobe.
Sve što se pojavljuje ima svoje mjesto i prirodni je dio procesa žalovanja.
Kada tuga ostaje zaglavljena?
Tuga ne ostaje zato što je preintenzivna, nego zato što vrlo često nije imala priliku biti doživljena.
Kada si govorimo da moramo biti jaki, da trebamo krenuti dalje ili da nema smisla više o tome razmišljati, često samo prekinemo kontakt sa sobom.
Tada se tuga ne gubi, nego mijenja oblik. Pojavljuje se kroz tijelo, kroz umor, kroz nemir ili kroz osjećaj udaljenosti od sebe.
Ako joj nismo dali prostora i pustili je da bude tu, nastavit će tražiti našu pažnju.
Često se to pokaže kroz različite načine na koje si pokušavamo skrenuti pažnju – kako bismo zapravo izbjegli susret s tugom i boli koji donosi.
Budite sebi podrška u žalovanju
U radu s tugom nema brzih rješenja. Ponekad to znači dopustiti si nekoliko minuta dnevno da ne bježimo od onoga što osjećamo. Možda najvažnije od svega – biti malo nježniji prema sebi nego inače.
U terapijskom prostoru tuga je dobrodošla. Ne zato da nestane, nego da više ne bude nešto što nosite sami.
Često se naša okolina – obitelj, prijatelji – teško nosi s našom tugom pa pokušava pomoći na načine koji ne dosegnu ono što bi nam u tom trenutku bilo najpotrebnije. Moguće ste i sami čuli rečenice poput: “proći će”, “nemoj plakati”, “znam kako ti je”…
U terapiji ne pokušavamo umanjiti tugu, uspoređivati gubitke niti nuditi brza rješenja. Ostajemo s onim što donosite – bez žurbe i bez osude.
Za kraj
Tuga ne nestaje tako da je zaobiđemo ili izbjegnemo. Ona se mijenja kada joj damo prostor.
Cilj nije prestati tugovati i nikada više ne osjetiti tugu (ljudski je tugovati, kao i radovati se), nego naučiti kako biti uz sebe – i u tim bolnim trenucima.
Ako dok čitate ovaj tekst osjećate da se nešto u vama pomaknulo, možda je to samo mali trenutak kontakta sa sobom. Ne mora odmah voditi prema rješenju. Ponekad je dovoljno da ga primijetite.
A ako želite s vremena na vrijeme zastati i vratiti se sebi kroz ovakve tekstove, pišem i dijelim slična promišljanja kroz newsletter – možete se prijaviti putem forme.
