Možda vam je poznata situacija u kojoj vas netko zamoli za uslugu, a vi pristanete iako već u tom trenutku osjećate da vam to ne odgovara. Imali ste drugačiji plan, umorni ste ili znate da ćete zbog tog pristanka ponovno odgoditi nešto što vam je važno. Ipak, kažete da možete, a nezadovoljstvo se pojavi kasnije, kada ostanete sami sa sobom i obvezom koju ste preuzeli.
O postavljanju zdravih granica danas se puno govori, pa nam se može učiniti da bismo već trebali znati kako to napraviti. Savjeti poput „naučite reći ne” zvuče jednostavno, ali često ne objašnjavaju što se događa kada znamo da nešto ne želimo, a ipak pristanemo, ili kada svoje odbijanje povučemo čim primijetimo da je druga osoba razočarana.
Upravo me taj dio zanima u radu s klijentima: kako osoba doživljava sebe u odnosu, što očekuje od drugoga i što joj otežava da izrazi ono što želi. Postavljanje granica povezano je s našim potrebama, ali i s iskustvima kroz koja smo naučili koliko ih je sigurno pokazati ljudima koji su nam važni.
Što su osobne granice i kako ih prepoznajemo?
Kada s klijentima razgovaram o osobnim granicama, često ih pozovem da rašire ruke koliko mogu i zamisle da se prostor koji njima obuhvaćaju proteže oko njih u svim smjerovima. Ta nam slika pomaže doživjeti vlastiti osobni prostor i istražiti kako se osjećamo kada nam se netko približava, koliko nam blizine odgovara i kada poželimo da se odmakne. Imamo pravo odrediti kakav dodir želimo i koliko blizu nekoga želimo biti, a to se može razlikovati ovisno o osobi i trenutku.
Slično je i s našim osjećajima, mišljenjem i vremenom. Možemo biti bliski s nekim, a ipak ne željeti podijeliti sve što proživljavamo, imati drugačije mišljenje ili trebati večer za sebe. Osobne granice izražavamo kada kažemo što nam odgovara (a što ne), što želimo zadržati za sebe i na što možemo pristati, uz poštovanje da i druga osoba ima svoje potrebe i granice.
U geštalt pristupu zanima nas možemo li, dok smo s drugom osobom, primijetiti kako se osjećamo i što nam treba. Dok nas netko nešto moli, možda osjetimo da smo umorni, da nam se tijelo napinje ili da bismo najradije otišli. Ti nam osjećaji mogu pomoći da zastanemo i provjerimo želimo li i možemo li prihvatiti ono što se od nas traži. Ponekad to prepoznamo već tijekom razgovora, a ponekad tek kasnije, kada smo već pristali i shvatimo da smo preuzeli nešto što nam ne odgovara.
Kada kažemo da, a tek poslije shvatimo da nam to ne odgovara
Zamislite da vas kolegica pred kraj radnog dana zamoli da dovršite zadatak koji ona ne stiže napraviti. Znate da je opterećena i procjenjujete da biste joj mogli pomoći, pa pristajete iako ste već trebali krenuti kući. Kako posao traje duže nego što ste očekivali, počinjete osjećati nezadovoljstvo jer ponovno ostajete nakon radnog vremena.
Možda pomislite da se na vas uvijek računa i da drugi ne primjećuju koliko ste umorni. Istodobno, kolegica možda nije znala da vam je teško jer ste joj rekli da možete, bez razgovora o tome što biste zbog toga morali odgoditi.
U takvoj situaciji ima smisla pogledati cijeli odnos, uključujući očekivanja na poslu i mogućnost raspodjele zadataka, ali i trenutak u kojem ste pristali. Jeste li osjetili da vam zahtjev ne odgovara pa ste to zanemarili, ili ste vlastiti umor primijetili tek kasnije? Možda ste očekivali da će kolegica sama prepoznati da vam je previše, iako joj to niste pokazali.
Zašto pristajemo na nešto što ne želimo?
Odgovor je za svaku osobu drugačiji i važno je istražiti ga kroz vlastito iskustvo. Možda pristankom pokušavamo izbjeći konflikt ili sačuvati sliku o sebi kao osobi na koju se drugi mogu osloniti. Nekome pomaganje donosi osjećaj pripadanja, dok netko pri odbijanju očekuje ljutnju ili odbacivanje.
Ako smo tijekom odrastanja doživljavali da se naše neslaganje teško prihvaća, moguće je da smo naučili prilagođavati se kako bismo sačuvali odnos. U obitelji u kojoj je bilo malo prostora za različite želje dijete može postati vrlo pažljivo prema raspoloženju odraslih, dok svoje potrebe postupno stavlja u drugi plan.
U geštalt terapiji nastojimo razumjeti kako se takav način prilagodbe razvio i što je osobi omogućavao u okolnostima u kojima je živjela. Možda joj je pomagao da dobije podršku ili izbjegne situacije s kojima se tada nije mogla nositi, ali je danas ograničava u odnosima u kojima postoji više prostora za drugačiji odgovor.
Razumijevanje drugoga i prostor za vlastitu potrebu
U bliskim odnosima prirodno je da uzimamo u obzir drugu osobu i ponekad prilagodimo svoje planove jer nam je važno biti uz nju. Teškoća nastaje kada za tuđe potrebe redovito nalazimo opravdanje, a svoje dovodimo u pitanje čim se pojave.
Primjerice, majka vas zove svaku večer i razgovori traju toliko dugo da vam nakon njih gotovo ne ostaje vremena za odmor. Znate da je usamljena i želite održati bliskost, ali s vremenom počinjete osjećati otpor prema pozivima, nakon čega se javlja krivnja jer vam razgovor s njom postaje opterećenje.
U toj situaciji važne su i vaša potreba za odnosom s majkom i potreba za odmorom. Kada ih prepoznate, možete razgovarati o načinu kontakta koji vam više odgovara, primjerice o kraćim razgovorima ili drugačijem ritmu javljanja. Razumijevanje njezine usamljenosti ostaje dio odnosa, ali u njemu dobiva mjesto i vaše iskustvo.
Kako početi jasnije izražavati granice?
Ako smo navikli odmah pristati na nešto što se od nas traži, korisno je ostaviti si vrijeme prije odgovora. Rečenica poput „trebam provjeriti pa ću ti javiti” omogućuje nam da pogledamo svoje obveze i potrebe te primijetimo želimo li prihvatiti ono što netko od nas traži.
Kada nam postane jasnije što želimo i možemo u nekoj situaciji, lakše je to konkretno izraziti. Kolegi možemo reći da danas ne možemo ostati nakon radnog vremena, a prijateljici da je želimo čuti, ali večeras imamo vremena samo za kraći razgovor. Jasnoća pomaže drugoj osobi razumjeti što od nas može očekivati, iako ne jamči da će joj se odgovor svidjeti.
U odnosima u kojima dijelimo odgovornosti potrebno je ostaviti prostor za dogovor. Ako su oba partnera umorna, a dijete treba brigu, važno je razgovarati o tome kako će je podijeliti. Prepoznavanje vlastitog kapaciteta tada je polazište za izvediv dogovor koji uzima u obzir zajedničke obveze.
Što se događa nakon što kažemo ne?
Ponekad najveća teškoća nastupi tek kada smo svoju granicu izrazili. Druga osoba pokaže nezadovoljstvo, jer smo odbili i suprostavili se, a mi osjetimo potrebu da je umirimo i na kraju povučemo vlastitu odluku. Možda njezinu reakciju doživljavamo kao potvrdu da smo „sebični”, iako smo odbili zahtjev koji zaista nismo mogli prihvatiti.
Važno je provjeriti jesmo li nekoga povrijedili načinom na koji smo govorili ili prekršili dogovor za koji trebamo preuzeti odgovornost. Istodobno, samo postojanje tuđeg nezadovoljstva ne znači da je naša odluka bila pogrešna.
Slično možemo istražiti i krivnju nakon odbijanja: je li povezana s nečim što smo učinili ili s poznatim očekivanjem da uvijek trebamo biti dostupni? Razumijevanje te razlike može nam pomoći da ostanemo pri svojoj odluci i kada nam je neugodno.
Kada u odnosu postoje prijetnje ili nasilje, potrebno je uzeti u obzir sigurnost osobe i mogućnosti podrške, jer takvu situaciju nije dovoljno promatrati kao teškoću u komunikaciji.
Kako geštalt terapija može pomoći u postavljanju granica?
U terapijskom radu možemo krenuti od konkretnog događaja i istražiti kako ga osoba doživljava dok o njemu govori. Možda primijeti napetost kada zamišlja da odbija, ili se nasmije dok pokušava izraziti ljutnju. Može za drugoga imati puno razumijevanja, dok prema sebi postaje stroga čim pokaže da nešto želi.
Kroz razgovor i iskustveni rad možemo istražiti što bi osobi pomoglo da u takvoj situaciji isproba drugačiji odgovor.
I terapijski odnos može biti prostor za takvo iskustvo. Klijent može reći da mu pitanje ne odgovara ili da nešto doživljava drugačije od terapeuta, a zatim možemo zajedno istražiti kako je to izgovoriti i ostati u kontaktu.
Smijem li onda reći ne?
Apsolutno 😊 Imamo pravo reći ne kada nešto ne želimo ili nemamo mogućnosti prihvatiti, čak i kada je drugoj osobi važno da pristanemo. Možemo odbiti poziv na druženje jer nam treba večer za odmor, bez čekanja da budemo potpuno iscrpljeni. Ako smo dolazak već obećali, važno je pravodobno javiti da mijenjamo dogovor i uzeti u obzir kako ta promjena utječe na drugu osobu.
Naoko paradoksalno, jasnije granice i čvrsto ne mogu otvoriti više prostora za bliskost i autentičnost. Kada se manje iscrpljujemo pristancima koji nam ne odgovaraju, možemo osjećati manje ljutnje i manje potrebe da izbjegavamo drugu osobu. Ako znamo da razgovor smijemo završiti kada nam treba odmor, možda ćemo se sljedećem susretu više veseliti. Neće svaki odnos lako prihvatiti tu promjenu, ali ona može omogućiti iskreniji kontakt, u kojem naše da zaista znači da želimo i možemo sudjelovati.
Sonja
Ako vam ovakve teme imaju smisla i voljeli biste ih povremeno nastaviti istraživati sa mnom, možete se prijaviti na moj newsletter. Pišem o odnosima, granicama, životnim promjenama i drugim temama koje se pojavljuju i u terapijskom prostoru – bez brzih recepata i gotovih odgovora.
