O životnim situacijama, odnosima i obrascima koji nas dovode na terapiju
Jedno od pitanja koje ljudi često imaju prije nego što se odluče na terapiju jest: Je li ovo što mi se događa uopće dovoljno ozbiljno da bih potražila pomoć?
Možemo sasvim normalno funkcionirati. Ići na posao, brinuti o djeci, družiti se, putovati, obavljati ono što treba. Ne osjećati da smo u velikoj životnoj krizi, a ipak već neko vrijeme primjećivati da nas nešto muči. Možemo biti nezadovoljni odnosom u kojem se nalazimo, teško donositi neku odluku ili primjećivati da se iznova nalazimo u sličnim situacijama koje bismo željeli bolje razumjeti.
Ponekad osoba na terapiju dođe upravo s rečenicom: „Zapravo, ne znam ni sam zašto sam ovdje. Nije mi toliko loše, ali osjećam da nešto nije kako bih htio.“
I to može biti sasvim dovoljno za početak.
Psihoterapija nije rezervirana samo za trenutke kada više ne možemo funkcionirati. Ona može biti prostor u kojem pokušavamo razumjeti što nam se događa, kako živimo, kakve odnose stvaramo, gdje nam je teško i postoji li nešto što bismo za sebe željeli drugačije.
Moram li imati „veliki problem“ da bih krenula na terapiju?
Ne postoji objektivna mjera prema kojoj možemo odrediti je li nečiji problem dovoljno velik za terapiju.
Ono što je jednoj osobi prolazna teškoća, drugoj može biti nešto što je snažno opterećuje. Dvoje ljudi mogu prolaziti kroz vrlo sličnu situaciju i doživljavati je potpuno različito, ovisno o svojoj životnoj priči, iskustvu, podršci koju imaju i trenutnim okolnostima.
Zato mi pitanje „Je li moj problem dovoljno velik?“ često nije toliko korisno koliko pitanje: Što mi radi ovo što mi se događa i kako živim s tim?
Netko može imati posao koji je objektivno sasvim dobar. Plaća je pristojna, kolege su u redu, nema velikih konflikata. Pa ipak, već nekoliko godina svako nedjeljno poslijepodne osjeća težinu pri pomisli na ponedjeljak i pita se želi li sljedećih deset godina raditi isto.
U stabilnoj vezi osoba može primijetiti da gotovo uvijek prešuti ono što joj smeta kako ne bi došlo do konflikta. Nije nužno riječ o „lošoj vezi“, ali s vremenom počinje primjećivati da u toj vezi sve manje čuje samu sebe.
Ponekad se jednostavno nađemo pred odlukom za koju nema jednostavnog odgovora: promijeniti posao ili ostati, otići iz odnosa ili pokušati ponovno, preseliti se, imati dijete, vratiti se na fakultet u četrdesetima ili pedesetima.
Ništa od toga samo po sebi nije patologija. To je život.
Ali upravo u takvim situacijama može nam koristiti prostor u kojem ne moramo odmah znati odgovor.
Kako prepoznati da bi mi razgovor s terapeutom mogao koristiti?
Ne postoji jedan jasan trenutak u kojem bismo trebali znati: „Sada mi treba terapija.“
Ponekad je važnije obratiti pažnju na osjećaj koji traje ili se ponavlja.
Dugo razmišljamo o istoj stvari, ali nikako ne uspijevamo doći do odluke. U različitim odnosima iznova se nalazimo u sličnoj ulozi. Uvijek smo osoba koja razumije, prilagođava se, preuzima više ili prva popušta. Teško kažemo „ne“, a poslije osjećamo ljutnju jer smo ponovno pristali na nešto što zapravo nismo željeli.
Nekada je riječ o očekivanim životnim promjenama. Djeca odrastaju i odlaze od kuće. Roditelji stare i uloge se polako mijenjaju. Dolazimo u srednje životne godine i ono što nam je prije bilo važno više nas ne ispunjava na isti način. Završava veza, počinje nova, mijenjamo posao ili odlazimo u mirovinu.
Korisnije od traženja popisa „simptoma“ može biti zastati i zapitati se: Koliko dugo ovo traje? Koliko prostora zauzima u mom životu? Ponavlja li mi se? Što sam dosad pokušavala? Imam li osjećaj da još uvijek mogu birati ili kao da uvijek nekako završim na istome mjestu? Pitanje vlastitog smjera i izbora često se otvara i u terapijskom radu. O tome sam više pisala u tekstu Na čijem ste putu?
Ponekad nam, s druge strane, tijelo i psiha puno jasnije pokažu da smo predugo nosili previše. O burnoutu i znakovima dugotrajnog preopterećenja više sam pisala u zasebnom tekstu.
Znati nije isto što i osjetiti
Danas nam je znanje o mentalnom zdravlju dostupnije nego ikada. Čitamo knjige i stručne tekstove, slušamo podcaste, pratimo edukativne sadržaje, a sve češće odgovore tražimo i uz pomoć umjetne inteligencije. Sve nam to može pomoći da bolje razumijemo sebe i prepoznamo obrasce koji nam se ponavljaju.
Ljudi zato ponekad na terapiju dolaze s vrlo dobrim razumijevanjem onoga što im se događa. Netko zna da mu je teško postaviti granicu jer je rano naučio prilagođavati se drugima. Netko prepoznaje da se u partnerskim odnosima uvijek iznova nađe u sličnoj ulozi. Netko vrlo jasno može objasniti zašto ga određeni gubitak još uvijek boli.
Ali razumjeti nešto nije isto što i emocionalno kroz to proći.
Nije isto znati što je tuga i dopustiti sebi da tugujemo. Nije isto razumjeti vlastitu nemoć i ostati uz osjećaj nemoći kada se pojavi. Nije isto znati da imamo pravo biti ljuti i izgovoriti, u odnosu koji nam je važan: „Ljut/a sam.“
Tu terapijski odnos donosi nešto što samo znanje ne može. Ono što nam se događa više nije samo tema o kojoj razmišljamo, nego iskustvo koje možemo osjetiti i podijeliti s drugom osobom kojoj dovoljno vjerujemo.
U geštalt terapiji zato nas ne zanima samo zašto nešto radimo, nego i što se događa sada, dok o tome govorimo. Što osjećamo? Što se događa u tijelu? Što nam je teško pokazati drugome? Što napravimo kada se približimo tuzi, ljutnji, strahu ili nemoći?
Cilj pritom nije osjećati što više niti ostati preplavljen emocijom. Važnije je postupno moći ostati u kontaktu s vlastitim iskustvom, prepoznati što nam se događa i vidjeti imamo li više mogućnosti od onih koje trenutno automatski koristimo.
Ponekad vrlo dobro znamo svoju priču. Ono što tek trebamo jest imati priliku drugačije je doživjeti.
Što ako ni sam ne znam što mi je?
„Ne znam odakle bih počeo.“
To je sasvim legitimna rečenica za početak terapije.
Ljudi ponekad odgađaju dolazak zato što misle da bi prije prvog susreta morali jasno definirati problem, cilj i ono što od terapije očekuju. Ali ne moraju.
Možemo osjećati nezadovoljstvo ili umor koji ne možemo sasvim objasniti. Imati dojam da se nešto promijenilo, ali još ne znati što. Znati da način na koji sada živimo više nije sasvim dobar za nas, ali još nemati jasnu ideju kako bi izgledala alternativa.
Ne moramo odmah pronaći uzrok, dijagnozu ili objašnjenje. Možemo početi od onoga što je trenutno prisutno: kako mi je dok o tome govorim, što primjećujem, što želim, a što mi je teško izgovoriti?
Ponekad se jasnije pitanje pojavi tek kada mu damo dovoljno prostora.
Nije svaka nelagoda problem koji treba riješiti
Psihoterapija može biti korisna u različitim životnim razdobljima, ali to ne znači da svaka teškoća ili neugodan osjećaj zahtijevaju terapijsku pomoć.
Tuga nakon gubitka, strah pred nečim novim, nesigurnost prije velike odluke, ljutnja kada nam netko prijeđe granicu ili zbunjenost u razdoblju velikih promjena nisu sami po sebi znak da s nama nešto nije u redu.
Život uključuje i nelagodu.
Bit ćemo tužni, pogriješit ćemo, neko vrijeme nećemo znati što želimo. Posvađat ćemo se, požaliti zbog odluke ili se osjećati izgubljeno.
Terapija ne služi tome da život postane prostor bez tuge, straha, frustracije ili neizvjesnosti. Tuga je posebno dobar primjer. Ona je prirodan odgovor na gubitak i ne treba je automatski promatrati kao problem koji treba ukloniti. O tome što se događa u procesu žalovanja i zašto on nema jedan propisani tijek više sam pisala u tekstu Tuga i gubitak: kako proći kroz žalovanje i ostati u kontaktu sa sobom.
Važnije je kako smo s onim što nam se događa. Imamo li podršku? Možemo li s vremenom pronaći način da živimo s novom situacijom i prihvatiti ju ili smo dugo zaglavljeni na istome mjestu? Jesmo li u kontaktu s vlastitim iskustvom ili ga moramo stalno potiskivati, objašnjavati ili izbjegavati?
Geštalt pristup ne polazi od ideje da svaku nelagodu treba ukloniti. Više nas zanima što nam ona govori i kako s njom živimo.
Kako izgleda prvi razgovor i što ako još nisam sigurna želim li krenuti?
Prvi razgovor nije ispit i nije potrebno posebno se pripremati.
U prvim susretima s klijentima razgovaram o tome što ih dovodi, što bi željeli za sebe i kako zamišljaju da bi im terapija mogla pomoći. Nekada osoba vrlo jasno zna što želi, a nekada joj treba vrijeme da to otkrije.
Važno mi je čuti i kakva očekivanja osoba ima od mene i od terapije. Netko želi konkretno raditi na jednom problemu, netko osjeća da mu treba dulji proces, a netko još nije siguran želi li uopće krenuti.
Terapijski odnos je odnos dviju osoba i zato nije nevažno kako se osjećate s terapeutom. Imate li osjećaj da vas sluša? Možete li postavljati pitanja? Osjećate li se dovoljno sigurno reći ako vam nešto ne odgovara? Možete li zamisliti da s tom osobom razgovarate i o stvarima koje nije lako izgovoriti?
Ne mora se dogoditi trenutna „kemija“, ali povjerenje i mogućnost otvorenog razgovora važan su dio procesa.
Prvi razgovor zato može poslužiti i da jednostavno provjerite ima li vam takav način rada smisla. Možete nakon njega odlučiti krenuti na terapiju, zaključiti da vam ona trenutačno nije potrebna ili prepoznati da bi vam više odgovarao drugi oblik podrške ili drugi stručnjak.
U svojoj praksi nudim besplatne online uvodne konzultacije u trajanju od 20 minuta upravo zato da se, prije odluke o eventualnom terapijskom radu, upoznamo, da čujem što vas dovodi i odgovorim na pitanja koja imate.
Kada psihoterapija nije jedini oblik pomoći koji nam može trebati?
Psihoterapija nije nužno odgovor na svaku teškoću i terapeut ne bi trebao pokušavati biti odgovor na sve.
Ponekad se tijekom razgovora pokaže da je uz terapijski rad potrebna i procjena liječnika, psihijatra, psihologa ili nekog drugog stručnjaka. To osobito može biti važno kada su teškoće intenzivne, značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje ili postoji mogućnost da dio simptoma ima i zdravstvenu podlogu.
Različiti oblici stručne pomoći ne moraju biti alternative jedan drugome. Mogu se nadopunjavati, ovisno o tome što je osobi u određenom trenutku potrebno.
Gdje je u svemu tome geštalt terapija?
Geštalt terapija ne polazi prvenstveno od pitanja „što sa mnom nije u redu“, nego pokušava razumjeti što se osobi događa i kako ona to iskustvo živi.
Zanimaju nas odnosi koje stvaramo, način na koji postavljamo granice i izražavamo potrebe, ono što radimo sa svojom tugom, ljutnjom ili strahom te mjesta na kojima osjećamo da imamo izbor – i ona na kojima nam se čini da ga nemamo.
Način na koji danas reagiramo često ima svoju povijest i dobar razlog. Nešto što nam je nekada pomagalo da se prilagodimo okolnostima danas nas može ograničavati. Terapijski rad nije pokušaj da taj dio sebe jednostavno odbacimo, nego da ga upoznamo i provjerimo što nam je danas potrebno.
Ako vas zanima više o samom pristupu, načinu rada i tome kako izgleda susret s geštalt terapeutom, više sam pisala u tekstu Gestalt terapija – definicija, tehnike i iskustva.
Kada je onda pravo vrijeme za terapiju?
Vjerojatno ne postoji jedno „pravo“ vrijeme.
Ne moramo čekati da nam bude stvarno loše, ali ne moramo ni svaku teškoću pretvoriti u problem koji treba riješiti uz stručnu pomoć.
Ponekad primijetimo da nas nešto već neko vrijeme zaokuplja. Da se ista situacija ponavlja. Da smo došli do mjesta na kojem više ne želimo samo znati zašto nešto radimo, nego želimo vidjeti možemo li to i drugačije doživjeti.
Terapija može početi velikim pitanjem, ali i sasvim malim.
„Kako to da uvijek napravim isto?“
„Zašto mi je toliko teško reći što želim?“
„Kako sam se našla ovdje?“
Ili jednostavno:
„Ne znam točno što mi je, ali voljela bih malo bolje razumjeti što mi se događa.“
Ne moramo unaprijed znati kamo će nas to pitanje odvesti. Za početak može biti dovoljno da smo ga počeli ozbiljno slušati.
Ako vam ovakve teme imaju smisla i voljeli biste ih povremeno nastaviti istraživati sa mnom, možete se prijaviti na moj newsletter. Pišem o odnosima, granicama, životnim promjenama i drugim temama koje se pojavljuju i u terapijskom prostoru – bez brzih recepata i gotovih odgovora.
