Na početku terapije često s klijentima razgovaram o tome kamo idu.
Ponekad ih pozovem da odaberu neki grad. Bilo koji. Neki koji im se sviđa ili im spontano padne napamet.
Zatim ih pitam znaju li kojim bi putem krenuli kada bi trebali stići tamo.
Trebaju li krenuti na jug? Na sjever? Što im je usput? Imaju li sve što im treba za put?
Ako želimo, recimo, doći u Stockholm, ima li smisla krenuti prema Veneciji?
Terapijski put počinje pitanjem smjera
Ne bavimo se tada zemljopisom. Bavimo se smjerom u kojem osoba želi ići — i onim što joj na tom putu možda stoji kao prepreka.
Zato baš u tim prvim susretima razgovaram s klijentima o tome što stvarno žele: bi li nešto htjeli promijeniti, što točno? Kako zamišljaju da bi im terapija u tome mogla pomoći, koliko misle da im vremena treba i kakva očekivanja imaju od mene.
Nekima je teško definirati cilj. Tada zajedno istražujemo što im je u tome teško i kako bi mogli prepoznati vlastiti smjer.
Nekad se dogodi i suprotno — ciljeva ima previše odjednom. Tada razgovaramo o tome što im je u ovom trenutku najvažnije i od čega bi imalo smisla krenuti.
Put kao metafora života
Sviđa mi se ideja da smo svi na svom putu. Put je za mene velika metafora života. Svatko od nas je, na neki način, junak ili antijunak svoje priče.
Netko tko putuje. Prema nečemu. Ili od nečega. S nekim. Ponekad sasvim svjesno, a ponekad kao da nas život nosi bez jasne karte.
Htjeli mi to ili ne, svaki dan smo na novom mjestu. Jedan korak dalje. Izmjenjuju se likovi u našem filmu. Neki dolaze, neki odlaze.
Zastanemo pa krenemo ponovno. Tugujemo. Veselimo se. Skrenemo s puta, ponekad se vratimo, a ponekad odemo u smjeru u kojem nikada nismo mislili da ćemo završiti.
Nekada se i izgubimo.
“Znaš, ni sama ne znam kako sam se uopće našla u ovoj priči”, često čujem od klijenata.
Je li problem ako se izgubimo na svom putu?
Ne bih rekla.
U redu je izgubiti se. U redu je stati, zastati, krenuti ispočetka. U redu je čak i ne znati jesmo li na pravom putu.
Ali važno je zapitati se: čiji je ovo put?
U terapiji često otkrijemo da neke puteve nismo sami izabrali. Samo smo njima krenuli jer su bili poznati, očekivani ili jer tada nismo imali dovoljno samopodrške za drugačije.
Geštalt terapija nas ne pita samo kamo idemo, nego i kako hodamo tim putem: jesmo li prisutni, osjećamo li sebe, imamo li izbor i pravo na izbor ili samo nastavljamo po staroj mapi koju je netko drugi nacrtao.
Pitanja za zastati i pogledati kartu
Pozivam vas da razmislite o nekoliko pitanja:
- Znam li čiji je put kojim trenutno hodam — moj, mamin, tatin, partnerov, nečiji tuđi?
- Je li ovo gdje sam trenutno dio mog puta ili idem u smjeru koji zapravo nije moj?
- Idem li prema Veneciji, a zapravo želim u Stockholm?
Jer ako ne znamo koji je put naš, onda svaki može izgledati “dovoljno dobar”.
To je ona situacija kada smo, primjerice, oduvijek htjeli studirati dizajn, ali smo zbog očekivanja obitelji ipak upisali ekonomiju. Pa i to je studij, zar ne?
Ili kada smo u dugoj vezi, želimo dijete i brak, ali partner/ica to ne želi. A mi i dalje ostajemo. Unatoč vlastitoj želji. Ma bude se on/ona promijenio, zar ne?
Kako bi mogli znati je li neki put naš?
Možda upravo po tome što smo, u jednom trenutku, spremni otići s tuđeg.
Terapija ponekad bude upravo to mjesto — mjesto na kojem zastanemo, pogledamo oko sebe i prvi se put iskreno zapitamo: kamo ja zapravo želim ići?
